Neću pogriješiti ako kažem da je Ženevski dekret najutjecajniji predratni mostarski bend, jedini koji je u to vrijeme izlazio daleko izvan okvira Mostara i Hercegovine. Okupljeni 1984. bili su prvi Hardcore bend u BiH i pioniri panka uovom dijelu zemlje. O životu u Mostaru i Jugoslaviji osamdesetih, koncertima i druženjima na hc punk sceni, razgovarali smo sa Nenadom Golubićem – Golubom.
Mostar početkom '80-ih godina iz današnje perspektive vjerovatno
izgleda bajkovito i futuristički. Sudeći po vašim pjesmama vi ste ga doživljavali drugačije...
Golub: Naravno da je i tadašnji Mostar imao i svojih loših strana. U to vrijeme je većina ljudi izgledala isto, iste frizure, isti način oblačenja, ista spika, „slušali su“ istu muziku, izlazili na ista mjesta, isto razmišljali, vodili identičan način zivota, a mi se jednostavno nismo uklapali u to. Znaš ono npr. prođeš, hodaš sa gitarom do probe, komentari: Vidi njega o'kle njega u gitari i slični primitivni komentari koji su bili tipični za male sredine, ali i za Mostar koji to nije bio, barem po broju stanovnika i veličini. Ma nije to samo bio problem sa Mostarom, ljudi su se okretali za tobom i u Zagrebu i npr. u Kragujevcu, gdje sam ja došao u JNA ofarbane kose, a dočekali su me kao da sam pao sa druge planete. Znači, nije problem bio samo u Mostaru. To sve iz današnje perspektive i nije tako strašno, ali tada... Da, mi smo lajali, kritikovali sistem, način života, razmišljanja u našem gradu i općenito u našoj državi, a nismo bili svjesni koliko nam je fino bilo u odnosu na ono što nas je čekalo. Kritikovali smo isto tako i ljudsku pohlepu za lovom, oholost, egoizam, služenje sistemu uz pseću odanost, izvlačeći osobnu korist iz toga... Na žalost, i dan danas je sve isto, ništa se nije promijenilo. Npr. ovdje neki mladi crni reper figurativno pjeva da treba spaliti kraljevski dvor i sutra mu svi u „demokratskim medijima“ skidaju glavu i kao što to bude na zapadu u „demokraciji“ sve je u rukavicama, zamisli, za koji dan mu sasvim slučajno nađu u džepu malu kesu sa bijelim prahom. Tip se poslije jedno vrijeme vratio i živio mislim u Africi, zahvaljujući dugim i vještim prstima zapadne demokracije.
Kako je „omladina“ tada provodila vrijeme, a kako mostarski pankeri i alternativci?
Golub: Odabereš, izboriš se za sebe, par kafana u gradu u koje ti i tvoji istomišljenici izlazite i super ti bude. Vrtili smo se najviše oko Starog Grada: Tin, Joja, Vakuf, Duška i slična malo drugačija mjesta ili se nedgje zavučeš i piješ, odviješ walkmen ili jednostavno gluhariš po gradu. Uglavnom, '80-ih se tu najviše vremena provodilo, dok sredina ili kraj '70-ih su bili rezervisani za: MO disk ili Abrašević. Na pamet mi pade jedan odličan koncert u Abraševiću, Kongres, new wave band iz Sarajeva, sredinom '80-ih, poslije izlaska prve ploče. Mada je sve to pred rat bilo dobro, okrenulo se u našu korist, dolazila je jedna pozitivno luda generacija mlađih ljudi koji nisu jebavali nikoga i ništa i radili su šta su htjeli i Mostar se počeo buditi u pravom smislu, ljudi su počeli slušati sve vrste muzike, drukčije se oblačiti, bila je i na Radio Mostaru alter emisija Roxy (urednik je bio Faruk Kajtaz) i tu se puštala samo alternativna muzika, za koju sam ja bio zadužen). Ja sam to najbolje mogao vidjeti i osjetiti, jer su dolazili kod mene u radnju i kupovali ploče bilo punk, garaža, metal, death metal ili noise... Sve je bilo nekako previše dobro da bi dugo trajalo, jer kako znamo svi, dođoše rezervisti, prljava JNA i Karadžić se pope na brdo sa kojeg je nekada sišao, i vrati nas na početak.
Da li je u vrijeme kada ste aktivno svirali bilo još hc/punk bendova u gradu? Kako je na vas reagovala publika u Mostaru, a kako u drugim gradovima?
Golub: Na žalost, nije bilo još punk bandova, pa nisi imao ni dovoljno ljudi za jedan punk band, ja sam uvijek morao posuđivati ljude iz metala ili hard rocka da popunim članove Ženevskog dekreta. Na naše koncerte u Mostaru je ipak dolazilo puno ljudi, mada je većina dolazila iz radoznalosti, zbog toga što smo bili različiti, nego što su cijenili ili voljeli tu vrstu muzike. Drago mi je da danas ljudi shvataju vrijednost onoga što smo radili, jer u to doba skoro da nismo imali nikakvu podršku. Ipak me ispunjava to što se na današnjim raspravama na raznim forumima mogu vidjeti da je to što smo radili doprinjelo i muzici i gradu iz kojeg potičemo. Nešto su nas poslije, krajem '80-ih, malo bolje primali i u Mostaru, a u drugim gradovima je bilo puno, puno bolje. U stvari, ne bi te zvali da im se ne sviđaš. Meni lično je u najljepšem sjećanju ostao koncert u Sarajevu i Dubrovniku.
Po prijeratnim jugoslovenskim fanzinima od bh. bendova nailazio sam samo na Ženevce i prijedorske Dissidentse. Jeste li poznavali još neke? Koliko je hc/punk kao pokret uopšte bio prisutan u BiH?
Golub: Odakle znaš za lude Dissidente? Sexy i ja smo veliki prijatelji. Ma bio je hardcore prisutan, bilo je sasvim dovoljno ljudi koji su to slušali, ali nisu ništa više radili, bili su lijeni, već se sve svodilo samo na slušanje. Bili su isto i WSW iz Banja Luke (jednom su svirali sa nama u Ljubljani) i imali su sasvim solidan garažni demo, predvođeni nesretno nastadalim Draženom Zarićem. Zatim i Polica - lica iz Tuzle - sa nama su svirali u Subotici. Bila je i jedna ekipa iz Doboja, ne sjećam se naziva banda, oni su nam trebali svirati kao predgrupa u nekoj školi u Doboju, ali je to propalo u zadnji čas. Svi ti gore navedeni bandovi kao i drugi kojih se sada ne mogu sjetiti nisu ustrajali, na žalost, nisu snimili neki jači demo snimak. Sarajevo je tu posebna tema, kao i većina glavnih gradova, nisu imali nikada do rata pravi punk bend. Najbliže tom zvuku su bili Opera Lu koji su i izbacili singl (Televizori i Ujutro me sunce budi , 1980), da bi se pred rat pojavili i Mentols - onako nesto kao garažni punk, da bi poslije Zanko iz tog benda imao uspješan bend: Nazis from Mars (space garage punk) u Holandiji.
Znam da je u Sarajevo krajem '80-ih održano nekoliko fantastičnih koncerata punk bendova iz cijelog svijeta i da ste ih redovno posjećivali. Možeš li se sjetiti nekih koje vrijedi izdvojiti?
Golub: Bilo je tu fantastičnih koncerata kako si ti rekao pa tako i provoda po Sarajevu u ta doba. Tada su bendovi dolazili kada su bili na vrhuncu svoje karijere, a ne kao danas, na žalost. Godina se ne sjećam, navešću samo bendove: Pandemonium (svirali u KUK-u) iz Nizozemske, Disorder (svirali u CDA) – UK, Slapshot, Charlies war, Jesus lizard – USA. Meni su lično najbolji bili, zasvirali su nešto pred rat, Verbal Assault, strašan emo hc band, i dan danas mi u ušima odjekuje njihova obrada „Doesn´t make it allright“ od Stiff Little Fingers-a, sa kojom su završili koncert u Akademiji scenskih umjetnosti. Zatim Amebix – anarcho punk metal, svirali su u sklopu sarajevske zime i koncert za deset, Amebix u punom sjaju. Onda Negazione, iskusan HC bend iz Italije, odličan koncert pred rat u Kamernom teatru. Naravno i ja sam bio jedan od onih koji su čekali HC legende NOFX da dođu na koncert, ali jednostavno vremenski nisu mogli stići, imali su pogrešnu informaciju o udaljenosti Ljubljane i Sarajeva. I par domaćih bendova: Paraf (u domu Bjelave), Pankrti, Quod Massacre...
Studiji za snimanje više nisu rijetki kao nekada, ali su i dalje za 90% mladih bendova preskupi. Kako ste vi snimali pjesme i kako ste ih objavljivali?
Golub: Naš prvi demo smo snimili u Ljubljani 1986. u studiju Boruta Činč-a koji je jedan od rijetkih jačih imena bio voljan snimati punk bandove. Prije nas je tu bilo punk bandova, tako da nisi ništa trebao objašnjavati. I dan danas na njegovoj stranici on nas spominje u lijepom svijetlu. Postava: Kuzma-gitara, Kokić- vokal, Golub bass, Toca – bubanj. Svi smo platili snimanje, a finansijski je pomogao i Gajo veliki prijatelj i vanjski saradnik. Imali smo naravno neuspio pokušaj snimanja prvog dema u čuvenog, oholog Rane Kovačevića u Mostaru, tada smo bili samo ja i Koka i oko bubnja nam je pomogao Adi (tada iz Zemljotresa), ja sam snimio gitare i bass za „Strah od života“, međutim on je to htio sve da izmiksa sam bez nas, kao šta ćemo mi tu. Naravno, mi na to nismo pristali i on je sve izbrisao. Drugi materijal smo snimali 1988, malo bliže i u nešto lošijim uvjetima u Sarajevu, studio „Vougue“ u tadašnjem domu Vaso Pelagić, vlasnik je bio Željko Mandić, i danas se bavi sličnim poslom u Zagrebu. Samo smo ja i Adem imali po 100 DM, toga se sjećam, a bili smo navježbani k'o stoke, tako da smo snimili sve iz prve, sutra odradili i mix i vratili kući sa nešto manje od 100 DM. Naravno, snimali smo na sat, plus iznamljivanje bubnja, tu je tada i Bolero snimao svoju ploču, od njih smo i iznajmili bubanj, koliko se sjećam. Postava je bila Đoko – gitara, Golub – bass, Adem-vokal, Mujić – bubanj, a snimci su se objavljivali na tadašnjim nezavisnim etiketama, zavisno od njihove finansijske moći, da li je to bilo u formi kasete, singlice ili lp-ija. Bilo je dosta izdanja, evo ovdje se mogu naći neki.
Kod pankera su povezivanje i druženje bili u prvom planu u odnosu na svirku. S kojim ste ekipama bili najbolje povezani, u koje gradove ste najradije putovali, u kojim ste gradovima svirali?
Golub: Ma to i jeste bilo najvažnije, koncert, svirka nisu bili najvažniji. Na koncertima su se i razmjenjivali snimci, kasete, lp-iji, iskustva, mišljenja, upoznavao si još dosta novih ljudi sa kojima si bio u kontaktu preko pisama. Mi smo najbolje bili povezani sa slovenačkom scenom i ljudima tamo, valjda što ih je i najviše bilo, zatim je bio Zagreb, pa Subotica (koja je jedno vrijeme bila centar događaja), a i Novi Sad. Ja sam najviše bio povezan sa Mirčezom, znači Proces (Subotica), mi smo i svirali i snimili jednu njegovu pjesmu: „Blues“ (materijal sa „Deset godina“). Poslije mi je i Mirčez kojem se svidjela obrada (ali ne i solo) i dao tu pjesmu kao znak dobrog prijateljstva. Još uvijek imam to u pisanoj formi (smijeh).
Jedan od ključnih alata za povezivanje i informisanje unutar scene bili su fanzini. Koliki su utjecaj fanzini imali na vas? Za razliku od bendova, sa fanzinima je BiH stajala nešto bolje. Možeš li se sjetiti nekih?
Golub: U pravu si, stanje sa fanzinima je bilo puno puno bolje, možda zato jer je bilo lakše praviti fanzin nego imati band, ne trebaš se brinuti ima li punkera u gradu koji hoće da sviraju, ne trebaš nagovarati druge ljude koji i ne slušaju punk da ti pomognu da ti odsviraju par koncerata i tona sličnih problema vezanih za sviranje u bandu. Izvini, ali se svih imena ne mogu sjetiti, prošlo je stvarno puno vremena. Najpoznatiji je bio Epitaph što je Peša pravio i izbacio je par dobrih brojeva, inače fanzin iz Sarajeva. Tu je bio i Amir Hodžić sa Faccia, a onda je sa Zankom napravio Vibro, isto iz Sarajeva. Imali su i Adem, Koka i Tanja M. neki fanzin, ali nema teorije da se sjetim imena (Udar svijetu, op. Tanja M.). Ekipa iz Banja Luke je imala mislim, Istočna fronta se zvao. Davao sam jednom i intervju za neki zenički fanzin/časopis. Bilo je sigurno još nešto što se ne mogu sjetiti.
Već krajem '80-ih po fanzinima se pojavljuju osude nacionalizma i incidenata na tom osnovu, koji su se počeli dešavati ponegdje na koncertima. Kako ste vi doživjeli pojavu i razvoj nacionalizma u Jugoslaviji. Da li ste mogli pretpostaviti šta nas očekuje?
Golub: Pa uglavnom su tu bile dvije struje, protiv Miloševića i za Miloševića, naravno mi smo bili u ovoj anti. Većinom su to bili pokušaji iz Beograda da se neki koncerti u Ljubljani sabotiraju, neke veće punk fešte, bilo je jedno vrijeme po koncertima i desničara skinsa iz Novog Sada. Zatim poprilično prozirni, jeftini, naivni članci po srpskom fanzinima: Bolji život o položaju Srba na Kosovu. Ja sam i izjavio u jednom slovenačkom časopisu Platzfuzz da mi je draži Šuvar od Miloševića i da sam protiv srpske hegemonije i poslije sam dobio poprilično (blago rečeno) negativnih komentara i prijetnji, to nam je i otkazalo dogovoren, plakatiran koncert u Kragujevcu i još jednom gradu ne mogu se sjetiti kojem, mislim Smederevo, jer Đoko je odbio da ide, misleći da ćemo dobiti degeneka od bgd „punxa“. Mislio sam inače da su punxi operisani od nacionalizma i sličnih pojava, ali su i oni, ne svi naravno, ipak poklekli pred nadolazećim nacionalizmom, mi tu ništa nismo mogli uraditi, jer kao što sam ti i rekao, mi smo marginalna mala grupa ljudi. Naravno da nisam mogao pretpostaviti de će to ići ovim tokom, ja sam kontao trajaće mjesec-dva, mi ćemo protjerati JNA iz BiH i to je to.
Ženevski dekret je u to vrijeme na jugoslovenskoj hc/punk sceni postao prilično poznat. Šta se dešava početkom rata, jeste li još bili u Mostaru?
Golub: Da, bili smo poprilično poznati, u pravu si, bilo je dosta intervjua, kako u fanzinima tako i u radio emisijama, što sam ja davao uživo i mislim da je tome svemu možda i najviše doprinjela ploča (i to je bio naš vrhunac popularnosti „ The Return of Yugoslavia“) štampana u Yugotonu, izdata u Austriji i imala dosta jak tiraž i odličnu distribuciju, mi smo bili predstavljeni sa dvije poprilično dobre pjesme: „Neću da budem dio jebene mase“ i „Ubijam te“, a bile su odlične kritike na naš račun u tadašnjim eminentnim rock časopisima Ritam, Heroina i Rock. Poslije tih kritika nama su se otvorila sva vrata, a samim tim i različiti pogledi unutar benda, kao i različiti kriteriji glede koncerata i finansijskih uvjeta. Đoko i Mujić su mislili da mogu sami svirati, nešto malo komercijalnije i osnovali su bend koji je svirao po meni najgoru moguću muziku po ugledu na meni najodvratniji band Majke. Naravno, kao što je vrijeme i pokazalo nisu uspjeli, a mi smo se dali u potragu za novim članovima. To je trajalo malo duže, jer sam ja u međuvremenu otvorio prodavnicu ploča iliti rock shop „Flipside“ u Starom gradu i posao je odlično krenuo, tako da sam bio i zanemario Ženevski dekret. Za „popularnost“ u BiH najviše zasluga ide Omladinskom programu Radio Sarajeva, gdje su puštali naše pjesme i pobjeđivali smo na demo top listama, i sa prvim materijalom i sa drugim. Većina članova Ženevskog dekreta je bila na početku rata u Mostaru, kako bivši, tako i tadašnji članovi. Poslije su se svi razišli kako je rat odmicao i danas smo rasuti po cijelom svijetu. Npr. Toca (bubnjar sa prvog dema) je u Americi, Kuzma (gitarista sa prvog dema) je u Beogradu, Koka (prvi pjevač) je u Mostaru, Đoko (gitarista na drugom demu) je najgore prošao, umro je prije par godina u Mostaru, Duje (zadnji gitarista) je u Mostaru, Sale (bubnjar zadnje postave) je u Španiji...
Kad ste završili u Švedskoj? Da li ste se dogovorili da idete tamo ili se to desilo slučajno?
Golub: Sasvim slučajno kao i većina stvari u životu. Ja i Adem smo zajedno izašli iz Mostara, nešto prije sukoba Armije BiH i HVO-a, a Mujić je „izašao“ za vrijeme sukoba. Zašto Švedska, nemam pojma, djelovala mi je kao zemlja koja ima tradiciju primanja useljenika, a i Njemačka je tada zatvorila svoje granice, tako da je Švedska bila neki logičan „izbor“.
Kako to da ste nakon toliko godina pauze u Švedskoj odlučili snimiti novi album?
Golub: Pa tu je glavnu ulogu odigrao Front-Rock iz Maribora ili Dušan Hedl koji je u ta doba izbacio komp.Cd No Border Jam 4 & 5 (2xCD, Comp) gdje su bile i par naših stvari koje su naišle u Sloveniji na dobar prijem i kritiku i on nagovori mene i ponudi izdavanje samostalne ploče. Sticajem sretnih okolnosti tada smo ja i Mujić (koji je uvijek nešto svirao) živjeli u istome gradu Norrköpingu i on je i svirao sa gitaristom Harisom Ljumanovićem iz Sarajeva i na njegov prijedlog da nam on uleti kao gitarista, a ni Adem nije živio nešto daleko od nas (u Stockholmu), mi se odlučimo da opet zasviramo, ovaj put na sjeveru Evrope. Nađemo prostoriju i mi smo tu vježbali radnim danom noću (jer drugi slobodan termin u prostoriji nije bio), a Adem bi došao preko vikenda i to gledao da otpjeva. Prvi put smo vježbali na pravoj opremi i gitarama preko razglasa, prije smo uvijek vježbali na, malo je reći, polovnim pojačalima i na bubnju kojem je uvijek nešto falilo, ili činele ili papučica ili prava koža za doboš. (Ja i Đoko smo inače bili malo nagluhi pa možeš misliti kada se nas dvojica odvijemo na takvoj opremi i poslije na pauzi, sve ti zuji u ušima, prepiremo se kako se ja ne čujem od njega ili obratno, on se ljuti na mene jer se kao lafo ja previše odvijem, poslije kada se uključi mikrofon u bass pojačalo i počne sve krčati, to je bila ludnica, a prostorija mala dva sa dva u Domu mladih, haos.) Uglavnom, to je bio taj materijal koji smo imali spremljen i prije rata u postavi: Duje, Ljuba gitare, Sale bubanj, Adem vokal i ja bass i to je trebao Voja iz Start Today rec iz Novog Sada da izbaci. Nekako je bilo šteta da propadne materijal, a pošto smo tada imali i vremena malo više, mi to snimimo, naravno ja nađem neku organizaciju koja podržava kulturu useljenika i oni nam plate više od pola troškova. Materijal smo snimili u Norrkopingu i producirali skoro sami u jednom lokalnom studiju u postavi: Haris-gitara, (danas u Sarajevu svira u par bandova; Zvjerska zajednica Sihrirano i Paranoid Android), Adem - glas, Mujić - bubanj i ja (Golub) bass, 1997. godine, pod nazivom „Deset godina“.
Dolaziš li ponekad u Mostar? Kako ti se on danas čini, kako se osjećaš u njemu?
Golub: Pa dođemo u BiH svako ljeto, ali samo što su meni roditelji zamijenili stan za Sarajevo, a i žena mi je iz Lukavca, pa se prvo to odradi. Inače, svake godine sve manje i manje ljudi pozdravljam. Meni grad čine ljudi i kada tih ljudi nema nema ni grada koji je dio tebe. Prvih godina poslije rata je bilo nekako humanije, toplije, ljepše, ljudi su bili zadovoljniji, a dio Mostara gdje sam prije rata živio, to je bilo pored Veležovog igrališta, danas taj cijeli dio nekako svjesno pretvaraju onom gradnjom, kioscima u neki dalmatinski ugođaj grada, svjesno mijenjaju urbanistički izgled grada, bit, dušu, da ti kada sutra dođes više ne nalaziš ništa zajedničko niti se možes povezati sa tim dijelom grada. Nekako mi danas Mostar više liči na Metković i slične priobalne dalmatinske gradove. Pade mi na pamet Đoko (RIP) koji mi je zadnji put kada smo se vidjeli rekao nešto u ovome stilu: "Ma Golube, ne prolazim više pored tvoje zgrade, nešto me stegne u grlu dođe mi da vrištim od bola kada pogledam na tvoj balkon i sobu gdje smo svirali i ja ti više tuda i ne prolazim". I meni je nešto slično, nekako neću ni da prolazim tim ulicama, jer me podsjećaju na jedan tako dobar, sretan period u životu. Jednostavno se ne osjećam lijepo poslije toga i to je to.
Iz današnje perspektive koliko je punk bio važan za procese popuštanja stega u Jugoslaviji nakon Titove smrti i za povezivanje mladih iz različitih republika?
Golub: Pa u ono doba punk je bio kao neka „nadreligija“ i svi smo bili povezani bez obzira iz koje republike je ko dolazio, to je bilo najmanje važno, ulaznica u to društvo je bila slušanje ili sviranje i shvatanje suštine te muzike, ili izdavanje fanzina ili organizovanje koncerta, uglavnom si morao na neki način promicati taj pokret ili jednostavno svojim izgledom iskazivati bunt i neslaganje. Koliko je punk bio važan, ne znam, ne vjerujem da je nešto puno doprinjeo, jer mi smo išli više na provociranje i izražavanje neslaganja sa tadašnjim establišmentom, nego što smo rušili sustav i popuštali stege, a i što je najvažnije u ta doba smo bili marginalna pojava u društvu, a i oni su znali da muzikom ne možeš promijeniti svijet pa su nas i „pustili“ da radimo šta hoćemo i u granicama do kojih njima odgovara. Mi smo čak prilikom jednog koncerta u Ljubljani dobili majice na kojima je pisalo: Tu smo, Vaši nismo. Mislim da to sve govori o tome kakav smo mi stav imali.
Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA
Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava "scena" opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.
AbrašMEDIA
